Miraculum vam s veseljem donosi osobnu priču od Kristine Kovačević Hitrec, vlasnice brenda Mamin Blog.
Govorili su mi da nikada neću biti majka.
Kada sam imala godinu dana dijagnosticirana mi je celijakija.
Velik dio svog djetinjstva provela sam na Rebru. Imala sam težak oblik bolesti, posebnu prehranu i česte boravke u bolnici. Sjećam se napuhanog trbuha, probavnih problema, povraćanja, proljeva, slabosti i brojnih pregleda koji su obilježili moje prve godine života.
U jednom trenutku moji su roditelji, uz znanje liječnika, odlučili pokušati i s alternativnom terapijom iz Švicarske. Danas ni sama ne znam kako objasniti ono što se dogodilo nakon toga. Ne pričam često o tome jer zvuči gotovo nevjerojatno, ali danas živim potpuno normalno, jedem normalno i nemam ograničenja koja su tada predviđali.
No moja borba tu nije završila.
Kad sam imala 12 godina liječnici su mi rekli nešto što je tada slomilo moje dječje srce.
Rekli su mi da vrlo vjerojatno nikada neću moći imati djecu.
Možda zvuči neobično da jedna djevojčica toliko razmišlja o majčinstvu, ali mene je ta rečenica pogodila više nego bilo koja druga dijagnoza. Oduvijek sam željela biti mama.
Tada još nisam znala da će upravo ta prognoza obilježiti velik dio mog života.
Od prve menstruacije ciklusi su mi bili izrazito neredoviti. Nekada bih menstruaciju čekala tri, četiri ili čak pet mjeseci. Kasnije sam dobila dijagnozu PCOS-a, istu onu koju ima i moja sestra. Ovulacije su bile rijetke, a s godinama su gotovo potpuno nestale.
Već sa 17 godina bila sam u ozbiljnoj vezi i tada sam prvi put počela razmišljati o trudnoći. Možda će nekome to zvučati prerano, ali upravo zato što su mi govorili da možda nikada neću imati djecu, željela sam ih još više.
Prvi put ostala sam trudna sa 19 godina, nakon dvije godine pokušavanja.
Kada smo poželjeli drugo dijete, ponovno nije išlo lako. Trudnoća je stigla nakon godinu i pol dana pokušavanja, uz različite terapije koje mi je ginekolog propisivao.
Tijekom svih tih godina naučila sam da trudnoća za mene nikada nije bila nešto što se jednostavno dogodi. Za svako dijete koje sam planirala prolazila sam kroz različite terapije. Neke nisu djelovale, neke jesu. Ginekolozi su ih mijenjali i prilagođavali dok ne bismo pronašli ono što mom tijelu odgovara.
Nakon druge trudnoće stvari su postale još teže.
Do svoje 25. godine gotovo sam potpuno izgubila ovulacije. Ciklusi su bili neredoviti ili ih nije bilo mjesecima. Čak i kada bismo izazvali menstruaciju terapijom, ovulacija se često nije događala.
Tada me moja ginekologinja uputila u Petrovu bolnicu.
Nakon obrade i nalaza predloženo mi je da krenem u postupak medicinski potpomognute oplodnje.
Iskreno, tada o tome nisam znala gotovo ništa.
Godine 2016. prvi put sam zakoračila u svijet IVF-a.
Sjećam se straha, neizvjesnosti i osjećaja da ulazim u nešto potpuno nepoznato.
U prvom postupku odlučila sam vratiti dva embrija. Oduvijek sam maštala o blizancima i bila sam svjesna svih mogućnosti. Liječnici su me upozorili da zbog kvalitete embrija i mojih nalaza postoji mogućnost da se jedan od embrija podijeli.
Na kraju su se primila dva embrija. Jedan se nakratko podijelio, ali treći zametak nije nastavio razvoj.
Ostale su moje djevojčice. Moje blizanke.
Godine 2017., sa 31 godinom, nakon svih prognoza, svih godina čekanja i svih rečenica o tome što navodno neću moći, držala sam svoje dvije djevojčice u naručju.
Mislila sam da su blizanke kraj moje borbe s neplodnošću.
Pokazalo se da je život za mene imao još iznenađenja.
Sedam godina nakon rođenja blizanki ponovno sam poželjela dijete.
Bila sam uvjerena da ćemo opet morati kroz postupak.
Dvije godine pratila sam cikluse, koristila LH trakice i čekala ovulaciju koja nije dolazila. Već sam planirala novi IVF.
Tada mi je jedan liječnik, kojem sam se javila zbog sasvim drugog zdravstvenog problema, preporučio terapiju za koju nisam vjerovala da može promijeniti bilo što.
Pila sam je bez velikih očekivanja.
A onda smo otišli u Međugorje.
Nekoliko mjeseci kasnije saznala sam da sam trudna.
Prirodnim putem.
Toliko neočekivano da puna tri mjeseca nisam ni posumnjala na trudnoću jer mi izostanak menstruacije nikada nije bio neobičan.
Tako je stigao Rafael.
Nakon Rafaela znala sam da bih voljela još jedno dijete. Željela sam da ima brata ili sestru bliže svojoj dobi.
Odlučili smo pokušati prirodnim putem.
Bila sam uvjerena da će nam, kao i svaki put prije, trebati godine.
Dogovorila sam sama sa sobom da neću prolaziti novi IVF ako ne uspijemo u roku od godinu dana. Nisam željela veliku razliku među djecom niti prolaziti kroz trudnoću u četrdesetima.
A onda se dogodilo nešto što nisam očekivala.
Ostala sam trudna prirodnim putem iz četvrtog pokušaja.
Prvi put u životu osjetila sam ono za što danas vjerujem da je bila ovulacija.
Sjećam se da sam suprugu rekla:
“Možda umišljam, ali mislim da imam ovulaciju.”
I nisam umišljala.
Bila je to ovulacija.
Tako je nastala Victoria.
Victoria je jedino moje dijete začeto potpuno prirodnim putem, bez ikakvih terapija, lijekova ili postupaka.
Nakon godina slušanja da možda nikada neću moći imati djecu, nakon svih terapija, postupaka, čekanja, suza i borbi, upravo je ta trudnoća za mene predstavljala najveću pobjedu.
Zato sam svojoj kćeri dala ime Victoria.
Victoria znači pobjeda.
Pobjeda nad prognozama, pobjeda nad dijagnozama i pobjeda nad svim trenucima kada sam pomislila da možda neću uspjeti ostvariti ono o čemu sam maštala još kao djevojčica.
Victoria je rođena carskim rezom, mojim trećim carskim rezom. Tada sam donijela odluku o sterilizaciji jer više nisam planirala imati djece.
Danas, kada pogledam svoju djecu, često se sjetim one dvanaestogodišnje djevojčice kojoj su rekli da nikada neće postati majka.
Da joj danas mogu nešto reći, rekla bih joj samo:
“Nemoj odustati. Tvoja priča tek počinje.”
Jer djevojčica kojoj su rekli da nikada neće imati djecu danas je majka šestero djece.
A to je čudo koje ni jedan nalaz, ni jedna dijagnoza i ni jedno predviđanje nisu mogli predvidjeti.
Kristina Kovačević Hitrec
