Osobna IVF priča i iskustva
Naš put kroz medicinski potpomognutu oplodnju traje već godinama. Iza nas su četiri IVF postupka, trudnoća, gubitak našeg sina i bezbroj trenutaka u kojima smo morali pronaći snagu za nastavak onda kada smo mislili da je više nemamo.
Naša prva dva IVF postupka završila su negativnim aspiracijama. Nismo dobili nijednu jajnu stanicu. Teško je opisati osjećaj kada prođeš kroz terapije, injekcije, preglede, iščekivanje i nadu, a na kraju se vratiš kući praznih ruku.
Ali nismo odustali.
U treći postupak krenuli smo s novom nadom. Ovaj put dobili smo šest jajnih stanica. Četiri su nakon klasičnog IVF-a prestale s razvojem, dok su se dvije oplođene ICSI metodom razvile do blastocista.
Vraćene su nam obje.
I dogodilo se naše čudo.
Ostala sam trudna.
Nakon godina borbe, negativnih rezultata i razočaranja, napokon sam u sebi nosila novi život. Kasnije smo saznali da je trudnoća započela kao blizanačka, ali jedna se beba prestala razvijati.
Naš drugi mali borac nastavio se boriti.
Naš sin Luka.
Voljeli smo ga od prvog trenutka. Maštali smo o životu s njim i vjerovali da je nakon svega što smo prošli napokon došlo naše vrijeme za sreću.
Ali u 14. tjednu trudnoće naš se svijet srušio.
Nakon komplikacija, hematoma i infekcije izgubili smo našeg sina.
Morala sam roditi svoje dijete znajući da ga neću odvesti kući.
Postoje boli koje je nemoguće opisati riječima. Postoje trenuci koji čovjeka zauvijek promijene. Gubitak našeg Luke bio je upravo takav trenutak.
Nakon svega morali smo naučiti ponovno živjeti. Ustati iz kreveta. Disati. Smijati se bez osjećaja krivnje. Gledati druge trudnice i bebe dok u sebi nosiš pitanje zašto tvoje dijete nije ostalo s tobom.
I onda smo ponovno odlučili pokušati.
Naš četvrti IVF postupak završio je bez transfera jer su embriji prestali s razvojem.
Još jedan udarac.
Još jedno razočaranje.
Još jedno pitanje: koliko još možemo podnijeti?
Istina je da ne znam odakle uvijek pronađemo snagu za nastavak.
Postoje dani kada sam pozitivna, kada vjerujem svim srcem i kada sam uvjerena da će nas negdje na kraju ovog puta čekati naše čudo.
Ali postoje i dani kada padnem.
Kada plačem.
Kada vrištim.
Kada sam ljuta na cijeli svijet i pitam se zašto nekima ono što mi želimo više od svega dolazi tako lako, dok se mi za to borimo godinama.
Posebno bole riječi: „Možda biste trebali odustati.“
Najčešće ih izgovaraju ljudi koji već imaju svoju djecu.
Ali kako nekome objasniti da ne može odlučivati umjesto tebe kada je dosta? Kako objasniti koliko snažno možeš željeti dijete koje još nisi upoznao? Kako objasniti da svaki novi pokušaj, bez obzira na strah, u sebi nosi i onu malu iskru nade da bi upravo ovaj put mogao biti naš?
Danas se pripremamo za naš peti IVF postupak.
Ponovno vadimo krv. Obavljamo preglede. Prikupljamo nalaze. Tražimo odgovore. Vrijednosti rastu i padaju, pojavljuju se nova pitanja i ponekad nam se čini da je stalno nešto.
Umorni smo.
Uplašeni smo.
Ali još uvijek smo zajedno.
Moj suprug i ja kroz sve ovo prolazimo držeći jedno drugo za ruku. Kada jedno padne, drugo ga podigne. Kada ja više ne mogu vjerovati, on vjeruje za oboje.
Ne znam kako će završiti naša priča.
Ne mogu napisati da smo nakon svega dobili dijete i živjeli sretno do kraja života.
Naša priča još traje.
Ali mogu reći da me neplodnost naučila koliko ljubavi, boli, nade i snage može stati u jedno ljudsko srce.
Naučila me da biti jak ne znači nikada ne pasti.
Biti jak znači dopustiti sebi da plačeš, da vrištiš, da kažeš da više ne možeš — a onda, kada budeš spreman, ponovno napraviti jedan mali korak naprijed.
Mi još uvijek hodamo.
Za našu Laru.
Za našeg Luku.
Za sve naše izgubljene embrije.
Za nas.
I za čudo kojemu se još uvijek nadamo.
Možda će naš put biti duži nego što smo zamišljali. Možda nas čeka još prepreka i još suza.
Ali dok god u nama postoji i najmanja iskra nade, naša priča nije završena.
Mi još uvijek vjerujemo. 🤍🍍
