Za Miraculum piše prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med., subspecijalist humane reprodukcije i ravnatelj Alea Fertility centra u Zagrebu.
U ovom intervjuu, dr. Alebić odgovara na vaša pitanja o postupcima medicinski potpomognute oplodnje – jasno, stručno i s razumijevanjem.

Intervju – prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med. za Miraculum

P: Ponovljeni implantacijski neuspjesi (RIF): što učiniti nakon višestrukih neuspjelih transfera?

O: Ponovljeni implantacijski neuspjeh (RIF) jedan je od najtežih i najfrustrirajućih izazova u postupcima potpomognute oplodnje. Riječ je o situaciji kada se više puta, unatoč prijenosu kvalitetnih embrija, ne postigne trudnoća. Iako se to često doživljava kao jedinstvena dijagnoza, RIF se zapravo smatra kompleksnim i višefaktorskim stanjem, a ne jednom bolešću koje zahtijevaju sustavnu procjenu.

Cilj nakon nekoliko neuspjelih transfera nije samo „pokušati nešto novo“, nego sustavno analizirati sve moguće uzroke – od kvalitete embrija do receptivnosti maternice – i planirati individualizirani pristup što uključuje: analizu zametaka i laboratorijskog procesa te evaluaciju maternice i endometrija (histeroskopija) kako bi se isključile promjene poput polipa, pregrada ili ožiljaka te kronični endometritis – tiha upalu sluznice maternice.

Postoje i novi testovi poput PGT-A ili ERA testa koji određuju daju dodatne informacije o „genetici“ odnosno „osobnom implantacijskom prozoru“, ali zasad nema dovoljno dokaza da rutinska primjena takvih testova poboljšava ishod liječenja pa korist od takvih metoda treba prodiskutirati individualizirano.

Osim toga, potrebno je provjeriti funkciju štitnjače, razine prolaktina, šećera i hormona te po potrebi korigirati nepravilnosti. Imunološke i koagulacijske pretragama se također dobiju određene informacije, ali njihova korisnost još nije jasno dokazana pa se o koracima u tom smjeru treba dobro posavjetovati s liječnikom.

U nedostatku jasnog uzroka, terapiju se mora uskladiti s očekivanjima i terapijske planove razrađivati strogo individualno, a svakako uključiti optimizaciju životnog stila (tjelesna težina, prestanak pušenja, stres), psihološku podršku parovima i detaljan razgovor o mogućim daljnjim koracima, uključujući opcije poput donacije jajnih stanica.

P: Koji imunološki mehanizmi mogu spriječiti implantaciju embrija? Koliko se danas zapravo zna o toj povezanosti i koje su mogućnosti liječenja?

O: Imunološki sustav igra važnu, ali vrlo složenu ulogu u procesu implantacije embrija. Da bi se embrij uspješno „primio“ u maternici, organizam majke mora održati preciznu ravnotežu između obrambene reakcije i tolerancije prema tkivu koje je genetski napola strano.

U normalnim okolnostima, stanice imunološkog sustava u endometriju – osobito uterine NK stanice (uNK), makrofagi i T-limfociti – potiču razvoj krvnih žila, izlučivanje citokina i stvaraju „prijateljsko“ mikrookruženje za implantaciju. Ako je ta ravnoteža poremećena (npr. prevelika aktivnost NK stanica, neprikladan profil citokina ili poremećena interakcija HLA molekula majke i oca), teoretski može doći do odbijanja embrija.

Međutim, iako se ta hipoteza često spominje, znanstveni dokazi o stvarnoj povezanosti imunoloških odstupanja i ponovljenih neuspjelih implantacija su ograničeni. Nema pouzdanih dijagnostičkih testova koji bi jasno razlikovali „normalan“ od „patološkog“ imunološkog odgovora u maternici.

Zbog toga se i terapije koje ciljaju imunološke mehanizme (poput kortikosteroida, intralipida, imunoglobulina – IVIG ili limfocitne imunizacije) ne moghu preporučiti rutinski. U svakodnevnom kliničkom radu to znači da se imunološki uzroci mogu razmatrati kod ponovljenih neuspjeha, ali liječenje treba biti oprezno i individualno, uz jasnu komunikaciju postojeće razine znanstvenih dokaza.

P: Utjecaj tjelesne težine na uspješnost IVF postupka?

O: Tjelesna težina, odnosno indeks tjelesne mase (BMI), može imati značajan utjecaj na uspješnost postupaka potpomognute oplodnje (IVF). I prekomjerna tjelesna težina (BMI >25) i izrazita mršavost (BMI <18,5) mogu poremetiti hormonsku ravnotežu, ovulaciju i kvalitetu jajnih stanica, što otežava postizanje trudnoće.

Kod žena s viškom kilograma često se bilježe niže stope implantacije i trudnoće, kao i veći rizik od spontanog pobačaja. Razlozi za to uključuju promjene u metabolizmu estrogena i inzulina, poremećaje ovulacije (često u sklopu policističnih jajnika), ali i moguće promjene u receptivnosti endometrija. Osim toga, u IVF postupcima kod pretilih žena ponekad je potrebna veća doza lijekova za stimulaciju, a ponekad je i pristup jajnicima tehnički složeniji.

S druge strane, prenizak BMI može biti povezan s nepravilnim ciklusima, manjom debljinom endometrija i smanjenom šansom za implantaciju.

Iako se trudnoća može ostvariti u svim kategorijama tjelesne težine, najveće šanse za uspješan IVF imaju žene s BMI između otprilike 20 i 25. Zbog toga se prije postupka preporučuje optimizacija tjelesne težine kroz uravnoteženu prehranu i tjelesnu aktivnost, jer i umjeren gubitak od 5–10 % težine može znatno poboljšati hormonsku ravnotežu i ishode liječenja.

Ukratko, tjelesna težina nije presudna, ali je važan i često podcijenjen faktor koji utječe na kvalitetu jajnih stanica, receptivnost maternice i uspjeh IVF-a. Cilj nije savršen BMI, nego postizanje što boljeg metaboličkog i hormonalnog balansa prije početka postupka.

P: Idiopatska neplodnost – nepoznat uzrok ili nedovoljno istraženo područje?

O: Idiopatska neplodnost je pojam koji se koristi kada, unatoč detaljnoj obradi, nije moguće pronaći jasan uzrok neuspjelog začeća. Takva dijagnoza se obično postavlja tek kada su uredni svi standardni nalazi – ovulacija, prohodnost jajovoda, spermiogram i osnovni hormonski pokazatelji.

Iako naziv „idiopatska“ sugerira da je uzrok nepoznat, sve više se smatra da se zapravo radi o nedovoljno istraženom i često multifaktorskom stanju. Napredak u reproduktivnoj medicini pokazuje da se iza „neobjašnjene“ neplodnosti često kriju suptilni poremećaji – primjerice, mikroskopske promjene u funkciji endometrija, sitne genetske nepravilnosti, promjene u kvaliteti spermija koje standardni testovi ne otkrivaju, imunološki faktori ili poremećaji mikrobioma maternice.

Drugim riječima, „idiopatska neplodnost“ danas sve više znači da trenutno dostupne dijagnostičke metode nisu dovoljno osjetljive da otkriju pravi uzrok, a ne da uzroka nema.

Što se liječenja tiče, pristup je obično empirijski i individualiziran – od blagog poticanja ovulacije i inseminacije do IVF-a, ovisno o dobi, trajanju neplodnosti i prethodnim pokušajima.

U konačnici, idiopatska neplodnost nije „neizlječiva“, već podsjeća na granice našeg sadašnjeg znanja. Kako dijagnostika postaje sofisticiranija – uz genetske, imunološke i molekularne analize – sve se više slučajeva razjašnjava, a pojam „idiopatska“ polako postaje sve uži.

Autor: prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med.

Subspecijalist humane reprodukcije i ravnatelj Alea Fertility centra u Zagrebu, sa više od 20 godina iskustva u području ginekologije i neplodnosti, s posebnim naglaskom na individualizirani pristup liječenju parova. Aktivno sudjeluje na domaćim i međunarodnim stručnim skupovima, autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova te promiče suvremene, dokazima utemeljene metode liječenja neplodnosti. Od 2010. vodio je Odjel za humanu reprodukciju Kliničke bolnice Merkur i Odsjek za medicinsku oplodnju Specijalne bolnice Podobnik. Doktorirao je na temi iz područja reproduktivne medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Pozvani je predavač na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima, te je prvi autor na više članaka objavljenih u prestižnim časopisima iz područja reprodukcijske medicine za što je 2018. godine dobio međunarodno priznanje – nagradu Medis awards for medical research.

Zahvaljujemo dr. Alebiću na stručnim odgovorima i izdvojenom vremenu za naše čitateljice!
Ako imate pitanje za dr. Alebića, možete ga postaviti putem naše anonimne ankete ovdje.