Za Miraculum piše Zvjezdana Nađ Dujmović, sveučilišna prvostupnica psihologije i certificirana peer stručnjakinja. Njezin dugoročni stručni fokus usmjeren je na pružanje podrške prema principima međunarodno priznatog Intentional Peer Support (IPS) modela.
Koliko dugo mogu držati život na čekanju pilikom planiranja IVF postupaka?
Kad prolazimo kroz liječenje neplodnosti, čekanje postane gotovo sastavni dio života. Čekamo nalaze. Čekamo termin. Čekamo menstruaciju. Čekamo početak postupka, aspiraciju, transfer, betu. Nakon jednog pokušaja možda čekamo sljedeći.
Ali, postoji još jedna vrsta čekanja o kojoj se manje govori: ona u kojoj, malo-pomalo, počnemo čekati i s vlastitim životom.
Možda nećemo rezervirati putovanje jer ne znamo hoće li se poklopiti s postupkom. Nećemo još mijenjati posao jer što ako baš tada zatrudnimo. Nećemo kupiti nešto što nam treba jer možda će uskoro trebati nešto sasvim drugo. Neki veći plan ostavit ćemo za poslije. Još samo ovaj postupak. Još samo da vidimo rezultat. Još samo nekoliko mjeseci.
Svaka pojedinačna odluka može imati sasvim dobar razlog. Tek kada pogledamo unatrag, možemo primijetiti koliko se toga nakupilo u tom „poslije“.
Kad smo suprug i ja odlučili da je vrijeme za bebu, bila sam na apsolventskoj godini na fakultetu, što je značilo samo položiti par ispita, napisati diplomski i gotovo. Savršena situacija da imam slobodno vrijeme da tu prvu godinu budem s bebom dok ne riješim faks, pa će onda karijera dalje. No, kako to već bude… dijagnoza, jedna operacija, 6 mjeseci nakon te prve, preporuka i za drugu operaciju i odgađanje postupaka dok se stanje ne riješi… i tako jedan korak za drugim u rješavanju neplodnosti. A faks, on je ostao na čekanju. To je jedan veći, značajniji primjer iz mog života, a koliko je tu još bilo sitnijih stvari koje su ostale u limbu čekanja.
Kad budućnost počne određivati sadašnjost
Jer nažalost, kod neplodnosti postoji jedan problem koji nije baš lako riješiti, čak ni dobrim planiranjem: ne znamo koliko će sve trajati. Kad bismo znale da ćemo za šest mjeseci zatrudnjeti, bilo bi mnogo lakše odlučiti što nam se isplati odgoditi. Kad bismo znale da trudnoće neće biti, donosile bismo neke odluke iz sasvim druge pozicije.
Ali najčešće ne znamo ni jedno ni drugo.
Zato lako upadnemo u organiziranje sadašnjosti prema budućnosti koja je moguća, ali još nije izvjesna.
Pritom ne kažem da je odgađanje nužno pogrešno. Postupci stvarno zahtijevaju vrijeme. Terapija može utjecati na to kako se osjećamo. Termini nisu uvijek pod našom kontrolom. Financijski trošak liječenja može promijeniti druge planove. Nekad nam jednostavno treba prostor da se bavimo samo onime kroz što upravo prolazimo.
No, što ako nam se dogodi da više ni ne provjeravamo zašto nešto odgađamo? Kao da se život u međuvremenu podijelio na dva dijela: ovaj privremeni, dok pokušavamo dobiti dijete, i onaj pravi, koji bi trebao početi nakon toga.
„Kad dobijemo bebu…“
Možda ste i sami izgovorili neku verziju te rečenice.
Kad dobijemo bebu, preselit ćemo se.
Kad dobijemo bebu, kupit ćemo veći auto.
Kad dobijemo bebu, promijenit ću posao.
Kad dobijemo bebu, putovat ćemo tamo.
Kad dobijemo bebu, počet ćemo…
U tome nema ničega neobičnog. Kada nešto jako želimo i aktivno prema tome idemo, prirodno je zamišljati život u kojem se to ostvarilo.
Teže postaje kada gotovo svaka važnija odluka počne ovisiti o odgovoru na isto pitanje: a što ako uskoro zatrudnim?
Jer postoji i drugo pitanje koje možemo postaviti: a što ako ne znam kada ću zatrudnjeti? Kako želim živjeti dok ne znam?
To pitanje ne traži od nas da prestanemo željeti trudnoću niti da se ponašamo kao da nam više nije važna. Ono samo vraća u fokus osobu koja postoji sada.
Kad sam kod sebe prepoznala da sam zabrazdila, uvidjela sam da sam zapravo kompletan život stavila na pauzu. Postojala sam samo ja, sama sa sobom u svojoj glavi, automatizirano kroz korake, suprug koji hoda uz mene. Ne da sam donosila odluke prema nekom potencijalnom budućem životu, nego nisam donosila nikakve odluke. Doslovno sam stala i čekala. Taj trenutak prepoznavanja bio je trenutak u kojem sam dopustila sama sebi pogledati situaciju objektivnije i iz više perspektiva, te polako početi pokušavati živjeti svoj život u sadašnjici.
Ne moramo birati između nade i života
Ponekad se ideja da ne želimo više držati život na čekanju može činiti gotovo kao odustajanje. Ako prihvatim novi posao, znači li to da više ne vjerujem da ću uskoro biti trudna? Ako rezerviram putovanje za šest mjeseci, jesam li time priznala da ne očekujem trudnoću? Ako uredim život tako da mi bude dobar ovakav kakav jest, znači li to da sam se pomirila s tim da se neće promijeniti?
Ne mora značiti ništa od toga.
Možemo istodobno željeti dijete i kupiti avionsku kartu. Možemo planirati sljedeći postupak i razmišljati o promjeni posla. Možemo se nadati trudnoći i ulagati u život koji imamo danas. Ponekad će se planovi morati promijeniti. Putovanje se može otkazati. Novi posao možda će zahtijevati novu organizaciju. Nešto što smo kupili možda nam kasnije više neće trebati.
Ali i čekanje ima svoju cijenu.
Nju često ne primijetimo odmah jer se ne dogodi ništa dramatično. Umjesto toga prolaze mjeseci, a ponekad i godine, tijekom kojih si govorimo da ćemo nešto napraviti kasnije.
Što je stvarno potrebno odgoditi, a što je ostalo na čekanju po navici?
Možda korisnije pitanje zato nije: „Kako da prestanem stavljati život na čekanje?“ Takav zahtjev može biti još jedan pritisak u situaciji u kojoj već mnogo toga pokušavamo napraviti kako treba. Možemo krenuti s puno manjim pitanjima. Što trenutno odgađam zbog liječenja neplodnosti? Za što postoje konkretni razlozi da pričeka? A za što već dugo govorim „kad zatrudnim“, iako zapravo ne znam mora li čekati? Postoji li nešto što bih željela napraviti čak i ako za nekoliko mjeseci budem morala promijeniti plan?
I možda najvažnije: kad trudnoća neko vrijeme ne bi bila faktor u toj odluci, što bih željela za sebe?
Odgovori neće biti isti za svaku osobu. Netko će zaključiti da sada zaista nije trenutak za velike promjene. Netko će shvatiti da već tri godine odgađa nešto što mu je važno. Netko će napraviti veliku promjenu, a netko samo rezervirati vikend koji već dugo želi.
Poanta nije u tome koliko je odluka velika. Važno je ponovno primijetiti da je možemo donijeti.
Kod mene je, s obzirom na to da mi je prva reakcija bila povlačenje i izoliranje, prvi korak bilo postupno vraćanje u društveni život. To je bila svjesna odluka koju sam se aktivno morala poticati redovito donositi jer mi je tijekom tog perioda općenito bilo dosta teško provoditi vrijeme s drugim ljudima. No, uvidjela sam koliko mi toga nedostaje od druženja i prijateljstava i jednostavno sam krenula vraćati to u svoj život tempom koji mi je odgovarao.
Život koji traje i između postupaka
Liječenje neplodnosti zauzima prostor. Ponekad ogroman. Ne možemo uvijek odlučiti da će nam biti manje važno niti možemo ukloniti neizvjesnost koja ga prati. Ali povremeno možemo pogledati koliko mu je prostora pripalo. Ne zato da bismo si prigovorile što smo nešto propustile ili odgodile. Odluke koje smo donosile imale su smisla u okolnostima u kojima smo ih donosile. Možemo samo ponovno provjeriti vrijede li još uvijek. Jer vrijeme između dva postupka, dvije bete, dvije odluke ili dva pokušaja nije samo vrijeme koje treba nekako premostiti dok ne počne život kojem se nadamo.
I ono je dio našeg života.
Stoga, ako me danas pitaš bih li išta promijenila, rekla bih ti – i da i ne. Ono što bih voljela da danas mogu sama sebi reći je da je svaki dan jedinstven i neponovljiv i da sama biram kako ću ga proživjeti. Jer ostaje mi sjećanje na njega, a ja sama biram kakvo će to sjećanje biti.
Ako prolaziš kroz liječenje neplodnosti i osjećaš da se uz medicinske odluke nakupilo i mnogo pitanja o životu oko njih, u iskustvenoj podršci možemo zajedno istraživati upravo taj prostor – što ti je sada važno, što želiš zadržati, što promijeniti i kako pronaći vlastiti smjer dok odgovor o trudnoći još nemaš.
Iskustvena podrška ne daje gotove odgovore niti odlučuje umjesto tebe. Ona pruža prostor u kojem o tim pitanjima ne moraš razmišljati sama.e, jasnije izraziti što proživljavate i zajedno istražiti kako se možete bolje čuti i podržati kroz uspone i padove ovog puta.
O autorici:
Zvjezdana Nađ Dujmović, sveučilišna je prvostupnica psihologije i certificirana peer stručnjakinja. Njezin dugoročni stručni fokus usmjeren je na pružanje podrške prema principima međunarodno priznatog Intentional Peer Support (IPS) modela, za koji je završila certifikacijsku edukaciju u listopadu 2025. godine. Od tada kontinuirano provodi aktivnosti iskustvene podrške. Posebnu stručnu vrijednost i autentičnost osigurava njezino osobno, proživljeno iskustvo života s dijagnozom neplodnosti od 2011. godine. Prošavši kroz 4 operativna zahvata i nekoliko MPO postupaka stekla je dubinsko razumijevanje sustavnih, fizičkih i emocionalnih izazova s kojima se oboljele žene susreću, što joj omogućuje da u IPS procesu sudjeluje kao autentična peer suradnica. Kroz svoj obrt za savjetovanje Ancorbis pruža podršku ženama i parovima koji se suočavaju s neplodnošću, endometriozom i srodnim izazovnim životnim iskustvima, koristeći model podrške temeljen na ravnopravnosti, uzajamnosti i zajedničkom proživljenom iskustvu. Za više informacija o iskustvenoj podršci možete je kontaktirati na zndujmovic@gmail.com.
Zahvaljujemo Zvjezdani Nađ Dujmović na stručnom članku i izdvojenom vremenu za naše čitateljice!
Ako imate pitanje za Zvjezdanu, možete ga postaviti i putem naše anonimne ankete ovdje.
MIRACULUM x ZVJEZDANA BONUS: Naše čitateljice ostvaruju 20% popusta na ciklus online iskustvene podrške kod Zvjezdane Nađ Dujmović uz spomen koda za popust: MIRACULUM_ANCORBIS ❤️
