Za Miraculum piše dr. Petar Poljak, dr. med., specijalist ginekologije i porodništva te subspecijalist ginekološke endokrinologije i humane reprodukcije u Poliklinici Cito – saznajte više o temi psihologije u IVF-u.
Psihologija IVF-a: ono o čemu često ne stignemo razgovarati u ordinaciji
U razgovorima s pacijenticama i parovima koji prolaze kroz IVF, često čujemo rečenice koje se rijetko izgovaraju naglas, ali su stalno prisutne:
“Znam da se trudim biti jaka, ali osjećam da me ovo polako troši.”
“Ne znam jesam li ja problem ili je jednostavno tako ispalo.”
Kao liječnici, puno vremena posvećujemo nalazima, terapijama i protokolima. I to je važno. Ali postoji dio IVF-a koji se ne vidi na ultrazvuku i ne mjeri u laboratoriju – psihološki teret procesa. I on je stvaran, bez obzira na to koliko ste “racionalni” ili “pozitivni”.
IVF nije samo medicinski postupak – on postaje dio svakodnevice
Jedna od stvari koje pacijente najviše iznenade jest koliko IVF zauzme prostora u svakodnevnom životu. U početku mislite da ćete “odraditi postupak” i vratiti se normalnom ritmu. No vrlo brzo shvatite da se IVF ne zadržava samo u ambulanti.
On je prisutan dok radite, dok planirate obaveze, dok razmišljate o budućnosti. Često mi pacijentice kažu da im se život podijelio na “prije postupka” i “između dva ciklusa”. I to je razumljivo.
Za razliku od mnogih drugih medicinskih situacija, IVF uključuje stalnu neizvjesnost. Trud i disciplina ne jamče ishod što mnogim pacijenticama je izvor stresa. Možete napraviti sve “kako treba” i opet ostati bez odgovora zašto nije uspjelo. Upravo tu nastaje iscrpljenost.
Emocije koje viđamo – i koje su normalne
U praksi vrlo rijetko susrećem pacijente koji prolaze IVF bez emocionalnih oscilacija. Najčešće se one odvijaju u fazama, iako o tome rijetko razgovaramo otvoreno.
Na početku postupka gotovo uvijek postoji nada. Osjećaj da se napokon nešto konkretno poduzima daje energiju.
Kako postupak odmiče, javlja se pojačan fokus na tijelo i signale. Pacijentice mi znaju reći da nikada prije nisu toliko “slušale” svoje tijelo, ali istovremeno mu i manje vjerovale.
Najzahtjevniji dio, barem prema onome što mi pacijenti opisuju, jest vrijeme čekanja. Tada nema više aktivne uloge — samo čekanje rezultata. Misli postaju glasnije, a strah se lakše probije do površine.
Ako ciklus ne uspije, često ne vidimo samo tugu. Vidimo razočaranje, umor, pa i krivnju. Mnogi se pitaju jesu li nešto propustili, pogriješili ili nisu dovoljno “dobro izdržali” proces. Važno mi je uvijek reći: ishod IVF-a nije moralna ocjena osobe.
Zamke u koje pacijenti često upadnu (i zašto nisu krivi)
Jedna od najčešćih zamki je preuzimanje potpune odgovornosti za ishod. Razumijem potrebu da se pronađe logika i kontrola, ali IVF, nažalost, ne funkcionira uvijek po pravilima uzroka i posljedice.
Druga zamka je uspoređivanje. U ambulanti često čujem: “Znam nekoga tko je iz prvog puta uspio.” Svaka priča ima svoj kontekst koji se ne vidi izvana. Usporedbe rijetko donose utjehu, ali često pojačaju osjećaj nepravde.
Treća zamka je šutnja. Mnogi pacijenti prestanu govoriti o postupku jer se žele zaštititi. I to je u redu. No dugotrajna šutnja ponekad preraste u osjećaj da sve nosite sami, što dodatno opterećuje.
Što u praksi pomaže pacijentima da lakše izdrže proces?
Iz razgovora s pacijentima, ali i kroz vlastito iskustvo, vidim da male promjene mogu napraviti veliku razliku.
Postavljanje granica je često prvi korak. Ne morate svima objašnjavati u kojoj ste fazi. Ne morate slušati svaki savjet. Imate pravo birati koliko dijelite.
Strukturiranje vremena pomaže više nego što se čini. Kada IVF dobije svoje mjesto u danu, a ne zauzme cijeli dan, psihički teret postaje manji.
Razgovor s partnerom bez očekivanja da doživljava stvari isto. Često vidim parove koji se vole i podržavaju, ali pate jer različito reagiraju. Različita reakcija nije znak manjka brige.
Dopuštanje pauze, ako je moguća, za neke pacijente znači psihološki predah koji im kasnije omogući da nastave s više snage.
Kada savjetujem dodatnu psihološku podršku?
Kada pacijent kaže da više ne zna kako se “isključiti”, da stalno osjeća napetost ili da je izgubio interes za stvari koje su ga prije veselile — tada razgovaramo o dodatnoj podršci.
Psihološka pomoć u IVF-u nije znak da ne možete dalje sami. Ona je način da ne nosite sve sami.
Za kraj – ono što bih volio da svaki pacijent zna
IVF je zahtjevan ne zato što vi niste dovoljno jaki, nego zato što je sam proces takav. Ako vam je teško, to ne znači da nećete uspjeti. To znači da ste u situaciji koja je emocionalno zahtjevna.
Briga o mentalnom zdravlju nije luksuz, niti “sporedna tema”. Ona je dio liječenja.
I ono što često ponavljam pacijentima u razgovoru:
niste sami, čak i kada imate osjećaj da sve ovo nosite u tišini.
Autor: dr. Petar Poljak, dr. med.
Specijalist ginekologije i porodništva te subspecijalist ginekološke endokrinologije i humane reprodukcije u Poliklinici CITO u Splitu, gdje sudjeluje u dijagnostici i liječenju neplodnosti te postupcima medicinski potpomognute oplodnje (IVF). Poznat je po stručnom pristupu, odgovornom objašnjavanju medicinskih informacija i podršci pacijentima kroz cijeli proces liječenja neplodnosti.
Zahvaljujemo dr. Poljaku na stručnom članku i izdvojenom vremenu za naše čitateljice!
Ako imate pitanje za dr. Poljaka, možete ga postaviti putem naše anonimne ankete ovdje.
