Osobna IVF priča i iskustva
Naš ivf put možda nije bio toliko dug koliko je od nekih drugih parova, no ja ne znam ništa ispričati ukratko, pa će tako i ova priča biti detaljna i duga.
Suprug i ja od prvog dana smo znali da želimo djecu. Maštala sam o blizancima (genetske predispozicije za to postoje). Pet godina veze i nezaštićenih odnosa, ako se desi beba – super, ako ne – okej jer sređivali smo stambeno pitanje, pripremali svadbu. Riješili sve to i sad nedostaje još samo jedan dio puzzle – nedostaje beba. Sad već postajemo nervozni. Odlazim svojoj ginekologici i govorim joj što me muči i možemo li napraviti neke dodatne pretrage. Njezin odgovor je bio, uz smijeh: „Pa šta bi Vi dijete preko noći?! Ne ide to samo tako, treba se malo više potruditi u Vašim godinama.“ Suprug ima 33, a ja 34 godine. Mladi smo, živimo zdravo – ne konzumiramo alkohol, cigarete, čak ni kavu, hranimo se zdravo, često boravimo u prirodi… Zašto ne bi bilo preko noći?!
Suprug odlazi urologu, radi spermiogram, krvnu sliku. Ispada da ima oligozoospermiju – smanjen ukupan broj spermija u ejakulatu. Urolog govori da nije ništa strašno, da rezultati nisu toliko loši da bi to utjecalo na plodnost, ali ako želimo neka uzmemo u ljekarni nešto od dodataka prehrani. Oke, bacamo se sami u istraživanje što bi bilo dobro. Suprug odlazi u ljekarnu i traži da nam nešto preporuče. Magistra farmacije u ljekarni govori mu kako je sve to u redu što sami istražujemo, ali da je njena preporuka da odemo na konzultacije na humanu reprodukciju i daje mu broj jedne privatne poliklinike u kojoj su mnogi parovi koje ona zna uspjeli dobiti dijete.
Još jednom odlazim ginekologici i molim je za dodatne pretrage. Ona i dalje tvrdi da nema potrebe. Odlučila sam potražiti novu ginekologicu. Čula sam već prije za jednu divnu i pristupačnu ginekologicu u susjednom gradu i uspjela sam se prebaciti k njoj. Na prvom pregledu govorim joj što nas muči i ona odmah daje sve moguće uputnice. Nalazi dolaze u roku tjedan dana. Sve je u redu. Preporuča jedino da počnem koristiti folnu kiselinu. Uz to, s obzirom na suprugov nalaz i ona predlaže odlazak na humanu reprodukciju i daje mi popis bolnica i poliklinika kojima se mogu obratiti.
Idući dan zvala sam sve bolnice i poliklinike s popisa i zapisala datume kada bismo mogli doći na red. Jedna privatna poliklinika dala je najraniji termin. Proguglala sam je, imala je jako dobre recenzije, bila nam je relativno blizu (s obzirom na druge), a i rade preko HZZOa. Dogovorim termin u poliklinici, pa odlazimo tamo sa svim nalazima koje imamo. Primila nas je jedna draga doktorica, a razgovor je trajao dobrih sat vremena. Pregledala je nalaze, saslušala nas i vrlo detaljno nam objasnila što je medicinski potpomognuta oplodnja, koji sve oblici postoje, što je njena preporuka…ma sve sve, ali na tako jedan pristupačan i jednostavan način da nam je bilo baš ugodno razgovarati s njom. Ona je također rekla da spermiogram nije toliko loš, ali da nju više brine činjenica da godinama imao nezaštićene odnose, a ne dolazi do oplodnje. Preporučila nam je što da uzmemo od suplemenata i rekla da odemo kući, prespavamo sve i dobro razmislimo što želimo sljedeće. Hoćemo li ići u postupak ili ćemo i dalje pokušavati sami. Došli smo doma, a meni kao da se svijet srušio na mene. Postala sam svjesna da ako želimo bebu, moramo na MPO.
Čitala sam o borbama mnogih parova i jednostavno nisam bila sigurna možemo li mi to. Plakala sam toliko jako da, nisam se mogla pomaknuti s mjesta. Idući dan dogovorili smo još jedne konzultacije u istoj poliklinici. Do tada sam se smirila, pripremila dodatna pitanja i zajedno sa suprugom odlučila da idemo u postupak. Doktorica je predložila klasični IVF i rekla nam da se ne nadamo previše jer prvi pokušaj uvijek ide s najjednostavnijim lijekovima kako se tijelo žene ne bi opterećivalo više nego što treba. U redu. Prvi pokušaj, slijepo slušamo doktore, pa šta bude, neka bude. Koristim euthyrox kako bismo tsh smanjili ispod 2,5 kako treba biti za postupak (sada je 3,16), a suprug ponavlja spermiogram koji je lošiji nego prvi put. S prvom menstruacijom krećemo u postupak. Pratimo rast folikula, ima ih, pa doktor predlaže potpunu anesteziju prilikom aspiracije. Na dan aspiracije dobivamo 18 folikula. Suprugov spermiogram opet lošiji nego što je bio. Pitaju ga jeli u skorije vrijeme imao kakvih prehlada i sl. Pa zapravo, tjedan prije imao je blago povišenu temperaturu. Embriologica govori kako će se morati dobro pomučiti da nešto napravi s takvim spermiogramom. Uspijeva oploditi 11 jajnih stanica. Zadovoljni vraćamo se kući.
Idući dan javljaju nam da imamo 5 jajnih stanica i predlažu vraćanje jedne blastociste, 5. dan. Dogovoreno. Dolazimo na transfer. Ostale su dvije jajne stanice vrlo dobre kvalitete. Malo smo razočarani. Od 11, ostali smo na 2. No, dobro. Šta je, tu je. Vraćamo jednu. Sve prolazi u najboljem redu. Osjećam se jako dobro. Razgovaramo s doktoricom, pokazuje nam sliku ultrazvuka, crvenom bojim zaokružuje i govori nam evo Vaše Točkice. Te riječi bile su melem za moje uši. Opet sam plakala, ali sad od sreće. Čuvajte se i mirujte kako bi Vaša točkica rasla, rekla je. I narasla je. Nakon gotovo „školske“ trudnoće, Točkica je narasla u jednu predivnu djevojčicu od 3930g i 53cm. Vrtlog emocija koje su nas pratile cijeli postupak, zamijenila je jedan velika i čista emocija ljubavi koja raste iz dana u dan. Vrijedilo je svake suze, svakog odricanja, svake nervoze, svakog straha, svake boli.
Svima Vama koji se borite šaljem puno podrške i želim Vam da što prije dobijete svoju Točkicu. Samo hrabro i vjerujte da je sve moguće.
roditelji male Točkice