Osobna IVF priča i iskustva
Ispričati ću vam naš IVF put. Sve je počelo 2014. godine, imala sam 20 godina, udala sam se mlada, mislila sam da ću ostvariti trudnoću “iz prve”. Obavila pregled kod ginekologa, sve super, savršeno. Prošla je godina, pročitala sam negdje da ako u godinu dana ne dođe do trudnoće, treba izvaditi sve nalaze i provjeriti u čemu je problem. Ginekolog mi je na to sve odgovorio – ne trebaju vam nikakvi nalazi, mladi ste. Ok. Mislim si nema problema, mlada sam, biti će sve u redu. U međuvremenu pitanja iz okoline – “što čekate”, “vi ne želite bebu”?
Nakon još jedne godine odlučim se prebaciti kod druge, trenutne ginekologice. Prvi pregled, ginekologica mi daje sve moguće uputnice, kaže početi ćemo pratiti ovulaciju, dolaziti ćeš taj i taj dan. Prošlo je pola godine, ustanovljeno je da nemam ovulaciju. Ja plačem, ginekologica plače, dok mi doktorica piše uputnicu za bolnicu. Taj dan nikada neću zaboraviti, koliko je bila divna, ljubazna, zagrlila me na izlasku.
Došao je dan kada smo bili na prvim ivf konzultacijama. Sjećam se te “divne” rečenice – “uspjeti ćete iz prve, sve je u redu s vama, inseminacija će biti u idućem ciklusu”. Obavili inseminaciju, čekamo betu, negativna, ja plačem, rekli su da je sve super, što nije u redu sa mnom? Druga, treća, četvrta inseminacija, ništa. Svi nas ispituju sa strane, sve prijateljice trudne, sestra objavljuje drugu trudnoću. U isto vrijeme sam se veselila zbog njih, s druge strane razočaranje, bol. Odnosi između mene i muža sve gori. Svako malo svađe, živčani oboje. Krećemo sa IVF postupcima. Opet nešto novo, nada je ponovo tu, sreća, ovaj put će uspjeti. Beta? Negativna. Vraćamo smrzliće, nije uspjelo. Oko mene ponovo sve trudne, djeca na sve strane, odnosi između muža i mene sve gori.
Napravili smo pauzu od godine dana. Jer eto, slusaš sa strane, “opustite se”. Probajte ove čajeve, pa komentari “mi smo iz prve, napila sam se i uhvatilo se”. Prijateljica živcana jer joj se “dogodilo”, na to sam baš bila alergična. Bila sam u komi, možda i lagana depresija, nemam pojma. Nisam se družila sa ljudima, nisam odgovarala na poruke. U jednom trenutku smo odlučili otići u jednu privatnu polikliniku, pošto nam je ostao još jedan besplatni hzzo pokušaj. Obavili konzultacije, prikupili nove nalaze i krenuli. Na dan kada sam imala transfer sam saznala da su mi jajnici ogromni, kažu javite se idući mjesec za transfer. Ja polako ludim, razmišljam kome se javiti uopće, s kim popričati o svojim osjećajima, plačem čim vidim nečiju bebu, svađe sa partnerom sve gore i gore. Idući mjesec dodemo na pregled, kaže doktor napravit ćemo još jedan mjesec pauzu da se jajnici vrate na staro.
Ne znam uopće kako opisati taj osjećaj, sve je nekako bilo pomiješano. Ljutnja, tuga. Počela sam po internetu istraživati kako posvojiti djete. Stigao je dan transfera, iskreno došla sam tamo kao da idem na kavu. Bez ikakvih nadanja, bilo mi je svejedno. Ako ne uspije, idemo u postupak posvajanja. Čekanje bete? Kuća se blistala, knjige su mi ponovo postale glavna zanimacija, čak sam i otišla tu i tamo na neku kavu. Dan bete je stigao. Taj dan mi je najveći problem bio zubar jer sam imala pregled kod njega, a zubara se bojim užasno 🤣 i tako, prođe dva sata, idem u bolnicu jer nisam znala da mogu nalaze dobiti mailom.
Uzimam nalaz, pogledam ga, u mojoj glavi negativno. Prođem kroz vrata, pogledam ponovo nalaz, vidim broj 697. Vraćam se nazad na šalter i kazem da to nije moj nalaz. Izvadim osobnu, zdravstvenu, gospodin na šalteru mi se smije. Kaže čestitam, izgleda da ste trudni. Plačem, ovaj put od sreće. Izlazim iz bolnice, tada je bila korona, maska mi je bila na licu skroz do auta jer nisam uopće shvatila da je još na meni. Muž me gleda, počinje plakati i prije nego sam mu rekla. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti.
Svaki pregled mi je bio dokaz da se isplatilo sve. Muž i ja smo se vratili na staro, sretni čekali dan kada ćemo primiti svoju bebu u naručje. Cijela trudnoća, porod, sve je proteklo bez komplikacija. Dobili smo dečkića koji sada ima tri i pol godine. Kada je imao godinu i sedam mjeseci vratili smo se po smrzliće koji su se lijepo ugnjezdili, curica i dečkić. Kada se sjetim kakva je to borba bila, kada čujem kako se netko drugi bori, slama mi se srce. Znam kroz što prolaze.
Želim svim ženicama koje to trenutno prolaze reći da niste same. Ne držite sve u sebi, pričajte sa partnerima, izjadajte se najboljoj prijateljici, mami, nekome nepoznatom na forumu koji prolazi isto kao i vi. Samo se nemojte povući u sebe i držati sve u sebi. Želim vam svima sreću i pozitvne bete ❤️