Osobna IVF priča i iskustva
Ja sam jedna od onih koje još uvijek čekaju svoj sretan kraj.
Dijagnoza – endometrioza. Riječ koju sam prvi put čula 2018. godine, kada sam završila na operaciji zbog ciste koja je „pojela“ lijevi jajnik.
Tješili su me da je dovoljan i jedan.
Ali nakon deset IVF postupaka taj jedan nas još uvijek nije uspio dovesti do cilja.
Naš službeni IVF put započinje 2023. godine u državnoj bolnici, iako je moja prva stimulacija bila već 2020., kada sam bila na neuspješnom pokušaju zamrzavanja jajnih stanica. U državnoj bolnici odradili smo još jedan stimulirani i dva prirodna postupka. Rezultati su bili loši, ali bilo je teško promijeniti kliniku – već znaš kako sve funkcionira, doktori poznaju tebe i tvoju dijagnozu, a i blizu nam je. Ali okolnosti su nas ipak odvele u Zagreb jer bolnica prestaje izvoditi IVF postupke zbog preseljenja. Odabrali smo privatnu polikliniku koja radi preko HZZO-a i u kojoj je vrijeme čekanja bilo najkraće.
Tamo prvi put dolazimo do trudnoće ali sreća kratko traje jer prvi ultrazvuk pokazuje blighted ovum. Slijedi medikamentozni prekid patološke trudnoće.
Kada su se dojmovi malo slegli, uviđam dosta propusta i odlučujemo sačuvati još jedan HZZO postupak. Zato prelazimo u drugu privatnu polikliniku koju su mnogi hvalili na forumima i sami plaćamo postupak.
Prva stimulacija kod njih se prekida zbog lošeg odgovora jajnika dok nas druga dovodi do nove trudnoće s lijepo poduplanom betom i puno nade. Međutim ponovo na prvom ultrazvuku stvari ne izgledaju kako bi trebale, sve je puno manje nego što je očekivano za 7tt. Sljedeći ultrazvuk 10 dana kasnije potvrđuje missed abortion i ponovo slijedi medikamentozni prekid patološke trudnoće.
U sljedećem, osmom postupku vraćamo dva lijepa trodnevna embrija međutim do trudnoće ne dolazi.
Deveti postupak nakratko donosi sreću. Pojavljuje se crtica međutim beta potvrđuje biokemijsku trudnoću.
I tako dolazimo do desetog pokušaja. Nakon stimulacije dobivamo jednu lijepu blastocistu, ali ju moramo zamrznuti jer endometrij ne surađuje. Nakon ljetnog odmora i punjenja baterija čeka nas novi transfer u rujnu, prvi FET.
Što se naših neuspjeha tiče, problem je navodno u kvaliteti jajnih stanica. Ne dobijemo ih puno, a one koje uspijemo dobiti uglavnom su loše kvalitete. Doktor kaže da „samo“ trebamo pogoditi onu pravu. Nakon 10 postupaka to se još nije dogodilo. Ostale pretrage su nam uglavnom uredne tako da nam ne preostaje ništa drugo nego vjerovati da nas sljedeća vodi do našeg sna.
Iza mene je puno boli i razočaranja, ali unatoč svemu osjećam da još uvijek imam snage. Ne znači to da ne padnem, nego da se svaki put nekako dignem i nastavim dalje. Idem prema svom cilju i trudim se da me neuspjesi ne zaustave. Naravno da dolaze dani kada je teško, kada se čini da sve gubi smisao, ali onda se uhvatim za ono malo nade, počnem planirati sljedeći postupak i to me pogura naprijed.
Ponekad imam osjećaj kao da se sve to događa nekom drugom, a ja samo promatram sa strane. Možda je to moj način da se zaštitim od tuge i boli. Svjesna sam da ima onih koji se bore duže i teže od mene, i to me podsjeti da ne smijem dopustiti da me pojedu negativne misli.
Vjerujem da će i za mene doći trenutak kada ću čuti da me netko zove mama. I za taj trenutak vrijedi svaka borba.
S ljubavlju,
Sanjushka