Osobna IVF priča i iskustva
Muž i ja vjenčali smo u dvadesetima i nismo planirali djecu nekoliko godina. Kako to već ide, faks, auto, posao, stan…
2023. razmišljamo o proširenju obitelji. Odlazim na redoviti ginekološki i endokrinološki pregled i liječnici zaključuju da bi se to moralo jako brzo dogoditi, jer sam “školski primjer urednog nalaza”.
Ništa se nije događalo pa naručujem svog dragog na spermiogram. Nalaz je bio teška asthenozoospermia, u prijevodu nepokretljivi spermatozoidi. Ako ništa, barem imamo dijagnozu, mislila sam. Čula sam da je najgore kad je navodno sve u redu, a rezultata nema.
Tada počinje promjena načina života, prehrane, izbacivanje alkohola, cigareta, apsolutno svih štetnih utjecaja iz okoline, milijun dodataka prehrani…
Kako stvari nikada ne prepuštam slučaju, javljam se na humanu reprodukciju i dogovaram termin. Prve konzultacije obavili smo u svibnju 2024. Moram reći, očekivanja su bila ogromna, a iz tog kabineta izašli smo zbunjeni, pomalo razočarani, no ipak puni nade. Tu smo bili s većinom odrađenih nalaza s “jednostavnom” dijagnozom: asthenozoospermija. U tom trenutku imamo 600 M/uzorku, od kojih je 6% pokretno, a 0,5% progresivno pokretno, u prijevodu: 0,5% sposobno za oplodnju. Liječnik nas šalje endokrinologu, urologu i ako ne bude efekta za 3 mjeseca, ponovno na humanu.
Suprug odlazi na cjelokupnu, detaljnu obradu. Jedan urolog, drugi urolog, pa endokrinolog – ništa konkretno. Zaključak je da se radi o hormonalnom disbalansu i malo beznačajne varikokele.
U rujnu se vraćamo u bolnicu. Upisani smo za listu za lijekove u listopadu. Trebam se javiti dva tjedna prije očekivane menstruacije. Zovem. “Javite se za tjedan dana” – kaže glas s druge strane slušalice. Za tjedan dana stiže menstruacija. Uranila je. Neko smeđarenje u petak navečer. Što sad? Nemam koga nazvati. Nemam koga pitati. Ako propustim ovaj ciklus, a toliko smo to čekali… Milijun misli kroz glavu prođe. Ponedjeljak ujutro sam odmah otišla u kliniku. Ispostavilo se da je moj prvi dan njima nulti, pa onda utorak krećem s terapijom. Koje olakšanje. Sestra koja radi tamo je sve detaljno o primjeni lijekova prezentirala mužu i meni.
Lijekovi i injekcije su bili zapravo vrlo jednostavni. Nije mi bio problem ubosti se, niti piti još jedan dodatak prehrani za kvalitetu jajnih stanica. Zapravo, ništa nije bio problem kada sam znala naš cilj. Ni meni, ni njemu.
I tako, dan po dan, dolazi moja prva folikulimetrija. Gleda me neka druga doktorica, i čudi se “Ajme, što je ovo? Koliko folikula! Kao pčelinje saće!” i poziva još dva liječnika da “bace oko”. Svi u čudu, ne mogu vjerovati što vide. Meni nitko ništa ne govori, niti mi se obraćaju uopće. Naručili su me da dođem opet sutra. I sljedeći dan, i dan poslije,… Svaki dan na mom ultrazvuku minimalno tri liječnika. I dalje se čude. Zbunjena, ali vjerujem im i potpuno se prepuštam. Bila sam rijedak slučaj, jer na najnižu dozu lijeka Gonal F reakcija organizma bila je 30+ folikula. Nisu ih mogli ni izbrojiti. Na nalazima tri točkice. Zakazan je datum aspiracije, a ja otvaram bolovanje jer više ne mogu hodati koliki su mi jajnici.
Ali, izdržala bih sve tada. Kada postoji želja, dovoljno jaka, sve je moguće. Dolazim to jutro, i dalje nisam svjesna što me čeka. “Bit će tu jajnih stanica, bit će tu smrzlića!” – očekujem čuda. Jajnici su 10x veći, no i dalje nisam svjesna što to znači. Aspiracija gotova, devet oocita. Ok, i to je neki rezultat. Prihvaćam, ali blago razočarana. Otpuštaju me iz bolnice uz preporuku mirovanja. Poznanica je prošla OHSS te me upozorava da se čuvam, osobito zbog broja folikula koje sam imala. Ona je bila u bolnici 3 tjedna, embolija pluća zbog OHSS-a. Teža sam za 6 kg od početka postupka, teško se krećem, disanje je problem i imam bolove. I dalje je upitnik nad glavom: kako tako malo stanica od toliko folikula? Ništa nam nije jasno.
Slijedi najgore. Prvi poziv iz klinike: 5 je nezrelih stanica, a 1 je fragmentirana. Oplođene su 3. Ok, trudimo se prihvatiti okolnosti; ni ne treba nam više – tješimo se. Jedna dobra stvar, suprugov spermiogram se popravlja, čak 6% progresivno pokretnih. Međutim, stiže nova vijest: ostao je samo jedan zametak i puštaju ga do 5. dana. Svijet nam se srušio. Nemam pravo glasa. Nema nikakvog objašnjenja. Šturo, nedorečeno… Kako smo se tada osjećali, mislim da još uvijek nosim psihičke posljedice.
Slijedi 10 dana strogog mirovanja (krevet-wc), izotonik, rehidromiks, lagana prehrana i hiperstimulacija se smiruje.
Kasnije doznajem da je aspiracija bila dan ranije nego što je trebalo i rađena je folikularna drenaža; bušenje folikula i žrtvovanje jajnih stanica da bi se smanjio rizik od OHSS-a. To je mjera koja se provodi u svrhu zaštite zdravlja pacijentice i smanjenja rizika od teškog oblika OHSS-a. Zato imamo tako malo stanica.
Već sljedeći ciklus krećemo u FET. Nema razloga da se ne primi. Mlada sam, blastocista je dobre kvalitete, šanse su velike. I primila se. Ipak, odustala je nakon nekoliko dana. Bila je to biokemijska trudnoća. Slomilo me, do kraja. “A tiny seed, a mighty love” – baš sam bila puna vjere u svoju mrvicu, ali eto… Radili su transfer bez ultrazvuka, a ja imam zabačenu maternicu. To bi moglo imati utjecaja, ali nikada neću znati.
Odmah sljedeći ciklus odlučujem ići u postupak u prirodnom ciklusu u istoj državnoj bolnici. Za sljedeću stimulaciju sam upisana tek u ožujku. Nažalost, ovulirala sam u čekaonici dok sam čekala aspiraciju. Mlada doktorica me pita želim li da napravimo inseminaciju, kad već znamo da je bila ovulacija. Da, ali kakvog smisla ima kad smo tu zbog suprugovog nalaza, a i nismo radili test prohodnosti jajovoda? Odgovara mi puna pozitive: “Nikad se ne zna. Vjerujmo u čuda.” Ipak su napravili inseminaciju i opet sam odlučila vjerovati. Na staru godinu vadim betu i negativna je. Nitko nema razumijevanja za moje gubitke, okolina vrši pritisak s pitanjima, a ja na dočeku nove godine puštam suze olakšanja i izgovaram: “Jebi se, 2024. Ne dogodila se više nikada!”
Odlučujem se maknuti od svega i potražiti stručnu pomoć. Psiha je već opasno pogođena svim događajima. Odlazim kod neke ženice psihologice koju sam pronašla na internetu i shvaćam da je to najbolja odluka koju sam donijela – rad na sebi i osnaživanje.
Otkazujem postupak u ožujku… Nisam spremna.
Tijekom nebrojenih seansi shvaćam svoje želje i potrebe i nakon četiri mjeseca odlazim u novu kliniku, novi postupak i okrećem novu stranicu ove priče. Puna sam pozitive, vjere i oduševljenja pristupom privatne klinike. Zaista je ogromna razlika i jedno prepozitivno iskustvo. Čak i ako ovo ne uspije, samo tu mogu i želim nastaviti ovu priču i pokušaje da se ostvarimo kao roditelji.
Stimulacija, aspiracija, deset stanica, jedna preostala. Stanice su savršene ovaj put, odlično pogođena terapija, ali embriolozi nisu imali kvalitetnih spermija s kojima mogu raditi. Bože, hoćemo li nas dvoje ikada biti na pozitivnoj strani statistike? Ne želim ni početi opisivati koktel osjećaja i količinu razočarenja u tom trenutku. Dolazimo na transfer i kažu nam da imamo prekrasan trodnevni osmostanični embrij A kvalitete. Liječnik nas ohrabruje s riječima “I Vi, i ja – svi smo nastali od jednog!”. Odlučujem vjerovati u svoju mrvicu i dati sve od sebe ovaj put.
Dolazi dan vađenja beta HCG. Ne želim van iz kreveta, želim još biti trudna, a ne da vidim negativan nalaz. Suze preuzimaju.
Beta je dobra, i dobro se udvostručila, sve je kako treba. Ne možemo vjerovati svojim očima.
Na ultrazvuku čujemo snažno malo srce kako kuca i suze opet preuzimaju, ali ovaj put radosnice.
Čekamo te mrvice, s nestrpljenjem i puno ljubavi koju treba podijeliti.
S ljubavlju,
Riamaro